LGBTIQ je globalna politička agenda koja želi prodrijeti u obrazovne institucije
Ovo je poznata tvrdnja koju se aktualno često može pročitati u konzervativnim medijima i kanalima društvenih mreža, a koja za cilj primarno ima umanjiti važnost LGBTIQ pokreta i nastojanja da se zaštite prava i sigurnost LGBTIQ osoba u obrazovanju. Ne postoji globalno koordinirana LGBTIQ agenda s planovima podmuklog uvođenja “LGBTIQ” ideologije u škole.
Ono što doista postoji jesu parcijalne obrazovne politike i smjernice koje proizlaze iz međunarodnih i europskih okvira zaštite ljudskih prava te preporuka stručnih tijela koja se bave suzbijanjem diskriminacije i unapređenjem kvalitete obrazovanja.
Riječ je o smjernicama i politikama koje nastoje osigurati da škole budu sigurno i podržavajuće okruženje za svu djecu i mlade, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili rodno izražavanje.
Isti korpusi okvira i smjernica za unaprjeđenje kvalitete obrazovanja se razvijaju i za druge ranjive skupine učenike_ica, kao što su učenici_ice koji dolaze iz obitelji slabijeg socioekonomskog statusa, učenici_ice s invaliditetom ili drugim poteškoćama, učenicima_icama etničkih manjina itd. Stoga bi se mogli zapitati: zašto se takve smjernice (a razvijaju se unutar istih pravnih okvira) ne označavaju kao “globalna agenda” za razliku od onih koje se odnose na LGBTIQ identitete?
Dakle, ne radi se o “globalnoj agendi”, nego o često čak i nedovoljno razvijenim pokušajima da se kroz obrazovne politike i školske prakse osigura jednaka zaštita prava za sve učenike_ice. Cilj tih smjernica jest smanjiti nasilje, unaprijediti školsku klimu i smanjiti isključivost na temelju LGBTIQ identiteta.
Kada se takve inicijative prikazuju kao zavjera ili ideološki projekt, zanemaruje se njihova temeljna svrha: zaštita dostojanstva, sigurnosti i jednakih mogućnosti djece mladih u obrazovnim institucijama.
Načelno govoreći, dobra je preporuka za sve školske djelatnike_ice koji žele podržati LGBTIQ učenike_ice da ovakve tvrdnje u školskom okruženju prepoznaju kao specifičan diskurs koji počiva na manjku informacija i slaboj izloženosti stvarnim potrebama LGBTIQ učenika_ica u školskoj svakodnevnici.
LGBTIQ tematika u srednjim školama prerano seksualizira djecu
Kao što je već rečeno, LGBTIQ je široki krovni pojam koji može i ne mora imati veze isključivo sa seksualnom orijentacijom i prakticiranjem seksualnih odnosa. Možemo reći da je seksualnost jedna dimenzija ne-normativnosti LGBTIQ zajednice, ali tu su i identitetska previranja i odluke koje su rodno i kulturno određene. Također, a opet se oslanjamo na znanstvene izvore, prakticiranje seksualnih odnosa nije nužno da bi mlada osoba osvijestila svoju orijentaciju i/ili rodni identitet ili barem započela s procesom u kojem se taj identitet otkriva.
Nakon više desetljeća političkih previranja oko LGBTIQ i obrazovanja, danas znamo da inzistiranje na seksualnoj „čistoći“ mladih osoba projicira ideološki aparat konzervativnih struja koji prije svega mobilizira njihove pristaše, ali je istovremeno slabo utemeljen u stvarnosti mladih osoba.
To je prije svega najvidljivije u činjenici da ako se radi o seksualnosti mladih u kontekstu heteroseksualnosti, snažne reakcije uglavnom izostaju. Upravo suprotno, mogu biti i institucionalne ohrabrene. To nam jasno govori da je socijalizacija u seksualni život ipak prihvatljivija u granicama heteroseksualnosti.
Osim toga, mladi u Hrvatskoj u seksualne odnose u prosjeku stupaju u dobi od 16 godina.
Seksualna socijalizacija mladih je općenito kompleksna i prepuna ne baš najsretnijih epizoda i rješenja. Za LGBTIQ mlade kontinuirano uronjene u digitalni sadržaj i popularnu kulturu pogotovo – prikazi seksualnog života koji nisu oblikovani stigmom, nedostižnim normama estetskog izgleda ili eksploatacijom queer kulture su rijetki.
Uvjerljivo se pokazalo kako je u školskom okruženju puno sretniji izbor razvijati kritičko mišljenje o seksualnosti koje teži uključivanju svih oblika seksualnosti koja se ne razvijaju na štetu autonomije drugih osoba. Represija seksualnosti mladih i izbjegavanje činjenice da mladi ulaze u seksualne odnose bitno teže dovode do cilja da mlade osobe svoj seksualni život razvijaju kroz radoznalost i samopouzdanje.
Seksualna orijentacija i/ili rodni identitet je učenikova osobna stvar
Kao i kod velikog broja identiteta ili drugih individualnih karakteristika koje nisu društveno uobičajene, uvjerenje da se radi isključivo o „osobnoj“ stvari je tek djelomično točno.
Više desetljeća istraživanja u području LGBTIQ iskustava i prava je pokazalo da heteronormativnost u društvu funkcionira upravo kroz miješanje osobnog i javnog.
Taj proces se često odvija na način da se osobne želje i potrebe u javnosti marginaliziraju, pa čak i posramljuju, dok se potreba za prepoznavanjem prava i dostojanstva zakida pod opravdanjem uvjerenja da su LGBTIQ identiteti „osobna stvar“.
Ovaj svojevrstan „paradoks“ je dobro vidljiv u eskalaciji verbalnog ili fizičkog vršnjačkog nasilja prema LGBTIQ učenicima u školama i načinima na koje školsko osoblje pristupa razrješavanju situacije.
Česta su iskustva LGBTIQ učenika_ica koja pokazuju da škole nastoje minimizirati nasilje opisujući ga kao „uobičajene učeničke trzavice“, pri čemu se implicitno ili eksplicitno LGBTIQ učeniku_ici daje do znanja kako je najbolji način da izbjegne izloženost nasilju taj da svoj identitet zadrži „za sebe“.
Međutim, suprotno zdravorazumskom uvjerenju, istraživanja pokazuju kako okidač za ovakav tip vršnjačkog nasilja uopće nije nužno da osoba bude autana u školi. Kao okidač je dovoljna percepcija koju vršnjak-počinitelj ima o LGBTIQ osobi kao osobi koja se ne uklapa u tradicionalne rodne norme. Iz tog razloga, i heteroseksualni te cis učenici_ice mogu biti žrtve nasilja u školi koje u podlozi ima konflikt vezan uz rodna očekivanja (primjerice, izgled i ponašanje koje ne odgovara društvenim normama tipično „muškog“ ili tipično „ženskog“ izražavanja).
Iz ovoga je vidljivo da su LGBTIQ identiteti istovremeno i osobni i javni, a LGBTIQ učenici_ice često nemaju kontrolu nad time koji aspekti će ostati osobni, a koji postati javni te hoće li javno pregovaranje njihovih identiteta u školskom okruženju za njih biti štetno.
No treba napomenuti da nemaju svi LGBTIQ učenici_ice tijekom srednjoškolskog obrazovanja potrebu otkrivati svoj identitet, te da ga žele ga zadržati za sebe. Privatnost u ovom smislu treba imati na umu i bilo kakve indikacije od strane učenika_ica koji bi ukazivali na nezadovoljstvo s otkrivanjem identiteta treba poštivati. Naime, neki nastavnici_ice sa željom da izraze podršku mogu nehotice autati učenika_icu, što ne mora odgovarati njihovim potrebama u tom trenutku i može ih izložiti daljnjim negativnim iskustvima. Razgovor “1 na 1” bi trebao prethoditi takvom izražavanju podrške.
Naime, proces otkrivanja vlastitog identiteta i njegovo izražavanje u javnom pa i u školskom okruženju nije jednak za sve učenike_ice. Često je obilježen strahom, sramom pa i izbjegavanjem suočavanja sa svojim željama i potrebama. Iz tog razloga učenicima kroz podržavajuću školsku klimu treba ostavljati prostor za slobodno izražavanje i taj proces olakšati.
S druge strane, potpuno izbjegavanje suočavanja s LGBTIQ identitetima od strane školskog osoblja, a posebno u slučajevima verbalnog ili fizičkog vršnjačkog nasilja, te signaliziranje učeniku_ici da se radi o „osobnoj stvari“, jedan je od tipičnih oblika diskriminacije koje učenicima poručuje da škole nisu mjesta kojima mogu punopravno pripadati poput drugih učenika_ica.
Škole nisu mjesta za politiku
Koliko god svi u obrazovnom sustavu želimo vjerovati da su škole primarno mjesta za obrazovanje, one su ujedno i duboko politički oblikovane. I LGBTIQ učenici_ice škole doživljavaju primarno kao mjesto obrazovanja, pa se nerijetko neugodno iznenade kada u sitnim prostorima školskih interakcija, poput komentara na nastavi, nastavnici otvoreno izražavaju negativne stavove prema njima.
S druge strane, kao profesionalni akteri u obrazovanju, nerijetko viđamo kako se obrazovni sustavi i profesionalna politika približavaju jedno drugome. Većina nas je u nekom trenutku svjedočila i kompleksnim unutarnjim politikama škole ili neke druge obrazovne institucije. Možda smo u njima sudjelovali i aktivno. Ne treba zazirati od toga – institucionalna dinamika neminovno sa sobom donosi interne podjele.
Naposljetku, teško je zanemariti činjenicu da profesionalna politika koja ovisi o stranačkim ideologijama i biračima koje ih biraju unutar demokratskog sustava, u konačnici čini upravljački kadar obrazovnog sustava – od nacionalne razine (Ministarstva i državne agencije) pa do regionalne i lokalne samouprave, među kojima su i osnivači škola (gradovi, županije).
Za sve nas u sustavu, to može rezultirati i dobrim i lošim posljedicama. Možda ćemo u određenom razdoblju biti svjesni da svoj rad obavljamo u konzervativnijem okruženju koje favorizira tradicionalnije orijentacije poput domovine, obitelji i komemorativnih običaja koje učvršćuju tradicionalna uvjerenja. No, isto tako, ponekad svoj rad obavljamo i u okruženju u kojem se osjećamo slobodnije baratati s individualnošću, intelektualnom znatiželjom i propitivanjem naizgled čvrstih i isključivih uvjerenja.
Vidimo da je uvjerenje da škole nisu mjesta za politiku na pomalo klimavim nogama. Dapače, upravo političko oblikovanje škola za neke od nas može rezultirati ugodnijim radom i okruženjem u kojem se osjećamo ugodnije i kao da čvršće pripadamo školskim zajednicama. U drugim razdobljima, ovisno o individualnim političkim orijentacijama, možemo se osjećati i kao da „stršimo“ i da se trebamo umanjiti.
No, što najčešće zapravo želimo reći kada kažemo da „škole nisu mjesta za politiku?“ Nekoliko ideja se okuplja u ovoj tvrdnji.
Možda želimo izraziti stav kako politika ne bi trebala imati prioritet nad obrazovnim i pedagoškim standardima.
Možda još češće želimo izraziti kako škole ne bi trebale biti instrumentalizirane u profesionalnoj politici, bilo lokalnoj ili nacionalnoj.
Naša platforma se slaže sa sentimentom kako škole moraju primarno biti mjesta učenja.
Ali, razmišljajući kroz prizmu jednakih mogućnosti, potrebno je suočiti se s činjenicom da LGBTIQ učenici_ice zbog nepovoljne školske klime često nemaju iste mogućnosti kao i drugi učenici_ice.
To zahtijeva i suočavanje s činjenicom da su škole uvijek na neki način politički oblikovanem, što ujedno znači da školski djelatnici_ice imaju mogućnost afirmativno djelovati prema ranjivim skupinama učenika_ica.
Razmišljati o LGBTIQ pravima je blesavo pored drugih nejednakosti iz kojih mnogi učenici dolaze
Ovo razmišljanje je doista razumljivo za brojne djelatnike koji rade u manjim i/ili ruralnim školama i susreću se s učenicima koji dolaze iz različitih nepovoljnih situacija: slabiji socioekonomski položaj, jednoroditeljske obitelji, djeca iz obitelji s nasiljem, obitelji s OSI članovima itd.
Pored ovih situacija i često jasnih posljedica na učenike/ice, lako je uspostaviti privid da su LGBTIQ prava manje važna ili „banalna“. Tim više što LGBTIQ nejednakosti ipak jesu nešto prisutnije u javnosti, a često i konzumerističkom kontekstu.
Ovdje vas pozivamo da obratite pažnju na tri dimenzije ovog problema.
Prisutnost LGBTIQ tema u javnosti ne znači nužno i bolji status samih LGBTIQ osoba. Dapače, često ta prisutnost dovodi do produbljivanja razlika s obzirom da ona može promovirati iznimno negativan kontekst LGBTIQ identiteta.
Dobro je obratiti pažnju na pojam intersekcionalnosti i kako se ona materijalizira u školskom sustavu. Naime, pod ovim pojmom se opisuju situacije kada se više oblika nejednakosti isprepliće kroz iskustvo jedne osobe. Drugim riječima, i LGBTIQ učenici_ice se često nose i s drugim nejednakostima koje se percipiraju kao “ozbiljnije” u odnosu na rodne i seksualne identitete.
Primjerice, naše istraživanje potreba mladih LGBTIQ osoba u Splitu jasno ukazuje na slabije socioekonomske prilike mladih i često prisutno nepovoljno obiteljsko okruženje.
Treba imati na umu da ako jednu vrstu diskriminacije proglasimo „važnijom“ od druge, riskiramo brisanje vidljivosti i potreba učenika_ica koji žive upravo na presjeku više nepovoljnih okolnosti, što često uključuje i LGBTIQ učenike_ice.
Ideja da nejednakosti treba složiti po redu zasluga je problematična, iako ponekad u praksi nužna, posebno u kriznim situacijama. Značajno bolje rješenje jest njegovati školsku kulturu uključivosti za sve umjesto stvaranja “natjecateljskog” okvira nejednakosti i implicitnog suprotstavljanja ranjivih skupina. Ovakav pristup cjelovito gradi školsku solidarnost umjesto stvaranja dodatnih hijerarhija.